Mladi Nikšića

Anđela Radovanović: Nikšić je poezija

Anđela Radovanović, mlada pjesnikinja, magistrantkinja ruskog jezika i književnosti, još jedna je u nizu koja Nikšić predstavlja poetskim perom.
“Žena od kamena” je njena prva zbirka i kako sama kaže, ostvarenje velikog sna. Novinarka Portala mladi Nikšića razgovarala je sa ovom nadarenom umjetnicom o njenim uzorima, planovima i inspiraciji.

Anđela, od kada datira tvoje interesovanje za poeziju? 
Ovdje bih bez mnogo dvoumljenja mogla reći da je to oduvijek, kao da smo poezija i ja neodvojiva cjelina koja je došla na ovaj svijet. I pored toga smatram da do pjesnika treba još mnogo emocija da iz duše izlijem u stihove. Ja sam naučila da čitam i pišem negdje oko treće godine, i knjiga i olovka me prate od tog perioda, i gdje god da mrdnem u torbi imam mnogo olovaka, bilježnicu i dobru knjigu. Poetski duh se kod mene probudio na početku osnovne škole, pomalo i izazvan tipičnim crnogorskim inatom i mojom maksimom iz djetinjstva “Nećeš ti mene, ja sam Anđela Radovanović”. Ubijedila sam sebe da mogu da napišem pjesmu i bila sam uporna dok ispod moje olovke nijesu izašli prvi stihovi. 

Centralna prostorna struktuiranost vezana je za rodni Nikšić, možemo li među tvojim uzorima pronaći i slavne nikšićke pjesnike? 
Naravno. Svako ko se napio vode sa Vidrovana, napravio korak po nikšićkom korzu i udisao miris lipa zauvijek će ih nositi u sebi. Isto tako, mi koji smo imali tu čast da se rodimo u najljepšem i najpoetičnijem gradu na svijetu i da nam dobrodošlicu na svijet prirede stihovi Dragana Radulovića, da rastemo, volimo i patimo uz Vita Nikolića, Duga Krivokapića, Vukmana Otaševića, Miladina Šobića, ne možemo disati bez poezije. Nikšić je poezija. Na mene lično najveći uticaj imaju Vitove pjesme. 

Tvoja zbirka pjesama predstavlja iskorak u ženskom stvaralaštvu kako po motivskim cjelinama tako i po samom pogledu na položaj žene u Crnoj Gori nekad i sad, pa kakva je to “Žena od kamena”? 
Duboko vjerujem u beskrajnu moć žene. U slovenskoj mitologiji zemlja je žensko načelo – i čvrsto je tlo i oslonac, i ona koja daje život. Ona stvara, oplemenjuje, voli, podržava, tješi, štiti… Sigurno je da ni ja ne bih bila ono što jesam da u mom životu nijesam imala jake, pametne, obrazovane žene koje su, kao i svaka Crnogorka, i dalje stub društva. Jednako su stamene i moćne Crnogorke bile i sa burilom i bremenom na plećima, dok su čekale muževe i sinove iz ratova, kao što su to savremene Crnogorke u nekim ljepšim i srećnijim okolnostima, dok uče, liječe, vode firme… I dok pate i iza kao u kamenu isklesanih lijepih lica skrivaju suze i dok su srećne, ostaju uspravne i postojane poput lovćenskih karijatida. Moja knjiga je oda takvim ženama. 

U tvojoj poeziji možemo uočiti veliki uticaj ruskog pjesništva i preplitanje ruske ljubavi i rodnog crnogorskog tla. Ko te od ruskih poeta posebno inspiriše? 
Ruska književnost je ušetala u moj svijet još sa Puškinovim bajkama prije osnovne škole. Više od četrnaest godina imam tu privilegiju da napajam svoju dušu bogatstvom ruske riječi i najveće bogatstvo koje sam stekla jeste upravo otvaranje jednog potpuno novog svijeta skrivenog za koricama pročitanih knjiga. Nemjerljivo je zadovoljstvo čitati u originalu Puškina, Tolstoja, Dostojevskog, Čehova, Jesenjina, Anu Ahmatovu, Majakovskog… Upravo su posljednjih troje moji omiljeni pjesnici čiji je opus imao veliki uticaj i na formiranje moje ličnosti i na moje pjesme. Ipak, ja sam dijete Nikšića, dijete Crne Gore, ponosita na svoje korijene i ono što nosim u sebi, ma na kojoj tački planete bila. Zato je zbirka spoj svega onoga što čini mene – izatkana mi je duša od stijenja gorskog i brezove kore. 

Gdje pronalaziš inspiraciju? 
Inspiraciju vidim u svemu oko mene – ljudima, knjigama, prirodi, svakodnevnim dešavanjima… Veliku inspiraciju crpim iz knjiga koje čitam i putovanja. Obično dozvolim emocijama da se natalože, a onda kao gejzir izbije na površinu pjesma, koja je neponovljiva i nikada mi ne polazi za rukom da je promijenim, popravim, poboljšam – ona je plod trenutka. Svaki put kada se vratim nekoj svojoj pjesmi preživljavam istu onu emociju koja me je inspirisala da je stvorim. 

Na tvojim promocijama zbirku su komentarisali vrsni poznavaoci književnosti, koliko kritika utiče na tebe? 
Smatram da bez kvalitetne kritike iz koje se može nešto naučiti nema napretka. Trudim se da pobijedim svoju sujetu i da dobronamjerne kritike prihvatim da bih bila bolja, o čemu god se radilo – poeziji, radu u učionici i nauci, kojima se trenutno, nažalost, ne bavim na onaj način na koji bih ja željela, poslu koji trenutno radim u Udruženju mladih sa hendikepom Crne Gore… 

Zašto je poezija tvoj izbor, a ne proza?
Kada završite studije jezika i književnosti, pa vam kroz ruke prođe toliko izuzetnih knjiga, nekako pomislite da ste premali za stvaranje remek-djela, pogotovo kada je o prozi riječ. Kako mi priroda ne dozvoljava da radim bilo šta u čemu ne mogu biti najbolja i izuzetno me frustriraju takve situacije, odabrala sam poetske vode kao one u kojima najbolje plivam i gdje mislim da mogu da dođem do izražaja. 

Udruženje paraplegičara Nikšić je značajno uticalo na to da tvoja zbirka ugleda svjetlost dana.
Da, Udruženje paraplegičara Nikšić je zaslužno za izlazak moje zbirke, jer teško da bi drugačije mogli da se obezbijede uslovi za to. Ono je zaslužno i za moje sazrijevanje na nekim drugim planovima i lijepa uspomena. Trenutno svoj profesionalni put krčim u Udruženju mladih sa hendikepom Crne Gore, gdje sam dobila šansu kada niko drugi u meni nije vidio potencijal za bilo šta više od seoske učiteljice. Pronašla sam se tu, ubijeđena u ispravnost i dosljednost ciljevima, bez ličnih interesa, za dobrobit drugih, zahvalna na prilici da učim iz dana u dan. 

Da li stvaraš nešto novo, drugačije? Šta možemo očekivati poslije “Žene od kamena”? 
Nastavljam da pišem poeziju, mada povremeno “odšetam” do proze i pišem tekstove koje objavljujem na svom blogu. Kao i u vrijeme kada je knjiga izašla, želim da “Žena od kamena” dočeka svoju rusku verziju, a nove knjige će malo sačekati. Maštam da jednog dana objavim i neku naučnu monografiju da bih sa zaljubljenicima u nauku o jeziku dijelila svoju strast, a zasad sam izuzetno ponosna na naučne radove objavljene u časopisima i zbornicima van granica Crne Gore.

Šta bi poručila mladim pjesnicima i ljubiteljima književnosti? 
Voljela bih da znaju da će lijepa riječ uvijek naći svoj put i da ne postoje suvišna znanja. Treba neprestano raditi na sebi – učiti, čitati, pisati, truditi se da u moru informacija biramo one kvalitetne i da njima oplemenjujemo sopstveno biće. I ma koliko bile moderne elektronske knjige, kojom god se brzinom budu razvijale nauka i tehnika, ipak će uvijek postojati nešto kao ventil od svih problema – za mene je to miris požutjele hartije sa vječno vrijednim porukama sačuvanim između korica.

Facebook komentari