mladi niksicaBalet kao stil života Ane Patrić

Ona je mlada, ali iza sebe ima značajnu baletsku karijeru. Svoj put gradila je kroz umjetničke škole – prve probe pamti u KUD-u „Zahumlje“, a potom baletsku školu završava u Umjetničkoj školi za muziku i balet „Vasa Pavić“ u Podgorici. Takmičenja i uspjesi joj nijesu nepoznanica, smatra da je balet pronašao nju, a zauvijek će pamtiti svoj prvi nastup – kada je na sceni Zahumlja izvodila „Umirućeg labuda“. Ona je Ana Patrić, balerina koja svoj život ne može da zamisli bez baleta!

Šta te je privuklo baletu i kada si počela njime da se baviš?

Baletom sam počela da se bavim sa šest godina na nagovor svojih roditelja. Rođena sam u umjetničkoj porodici, pa je nekako za mene bilo prirodno da krenem tim stopama.

Gdje si načinila svoje prve baletske korake? Ko te je vodio?

Svoje prve korake sam načinila u KUD “Zahumlje” u Nikšiću, a baletsku školu sam završila u Školi za muziku i balet “Vasa Pavić”. Moje časove su vodile profesorice Viktorija Strugar i Tamara Vujošević – Mandić.

Kako su izgledale tvoje prve probe?

Moje prve probe kao djetetu su bile nešto u potpunosti novo sa čim sam se susrela, još uvijek se sjećam uzbuđenja koje je prethodilo svakom času subotom ujutro, mirisa starog drveta i istorije koji se širio hodnicima “Zahumlja”.

Kako se psihički pripremaš za nastup?

Za svaki nastup je potrebno posebno stanje uma, dosta uvježbavanja i ponavljanja pokreta. Probe znaju biti veome naporne. Kada pripremam koreografije, one traju i do četiri do pet sati dnevno. Bitno je imati neki ventil i male rituale koji opuštaju. Za mene je to vježbanje yoge, šetnja sa psom ili čitanje nekog od ruskih književnika. Takođe volim da posjećujem pozorište i izložbe, kako bih rasteretila um pred bitne događaje.

Kojoj balerini se najviše diviš?

Sve balerine su posebne same po sebi, mada izdvojila bih moju imenjakinju, istorijsku ličnost Anu Pavlovu i njeno legendarno izvođenje mog zauvijek inspirativnog “Umirućeg labuda”.

Otvorila si i sopstveni baletski studio „Odette“ u Nikšiću. Šta te je podstaklo na taj korak?

Prvenstveno želja da se ta umjetnost proširi i zavlada u Nikšiću, zatim da bih ja lično mogla prenijeti svoje znanje djevojčicama kako bi se ta tradicija nastavila. Od prošle godine smo dio Umjetničkog studija „Luna“, što nam je otvorilo mogućnosti da putujemo širom Evrope, i da se takmičimo u raznim baletskim disciplinama.

Koje su to pozitivne, a koje negativne strane bavljenja ovim poslom?

Pozitivne i negativne strane bavljenja ovom profesijom zavise od pojedinca, kako ko posmatra stvari i šta njega lično ugrožava/motiviše. Po mom mišljenju balet je stil života, i kao takav moraju se prihvatiti svi usponi i padovi, razočaranja i veliki uspjesi isto kao u svakodnevnom životu.

Balet je prilično zahtjevan kao igra. Koliko je potrebno truda i odricanja da bi bila uspješna balerina?

Da bi se postala uspješna balerina potrebno je mnogo truda i napornog rada. Na tom putu nailazimo na brojne prepreke, iskušenja, odustajanja. Najbitniji trenutak u svemu tome jeste kada izadjemo na scenu. Tada se zaboravlja svaki napor koji je uložen u postavljanju koreografije, postojite samo vi, publika i ono što imate da im pružite.

Najbolji savjet koji si dobila, vezan za balet?

Najbolji savjet sam dobila prije više godina od plesnog šampiona i svjetski priznatog autora Aleksandra Josipovića, koji mi je u jednom mejlu napisao da nije bitno gdje se nalazim u svijetu, niti kakvi su uslovi, samo da nikada ne odustajem od svojih snova. I sada sam ovdje u Nikšiću, gdje gradim svoju malu baletsku imperiju.

Šta je ono što najviše voliš, u vezi sa baletom? Koji tvoj nastup ćeš zauvijek pamtiti?

Ono što najviše volim u vezi baleta jeste prilika da na sceni budeš neko drugi, da izneseš svoje emocije i osjećanja kroz mnoštvo likova i uloga koje igraš. Nastup koji ću uvijek pamtiti je moj prvi nastup na daskama “Zahumlja” gdje sam izvodila “Umirućeg labuda” sa mojim baletskim ansamblom.

Koliko je po Vašem mišljenju, balet cijenjen u našem društvu?

Balet je veoma cijenjen u našem društvu, jedini problem je taj što je baletskih umjetnika vrlo malo, pogotovo u Nikšiću. Upravo zbog toga je i baletska trupa “Odeta” tu – da proširi vidike gradjana i pruži djevojčicama priliku da izgrade sebe u prefinjene i graciozne mlade dame.

Balerine su na sceni odjevene u prelijepe, romantične haljine i nakit. Ali, kada nijesi na sceni, kako voliš da se oblačiš?

Volim jednostavnost u oblačenju, uz malo ili nimalo nakita. Za mene je mala crna haljina i dalje kult što se tiče modnih trendova, zbog toga one i preovladavaju u mom ormaru. Pored toga volim lepršave i lake materijale, može se reći da jedan dio scene nikada ne izadje iz nas u potpunosti.

Pored baleta, postoje li još neke umjetnosti koje voliš?

Kada si umjetnik jednostavno je prirodno voljeti i druge sfere umjetnosti. Volim muziku i književnost, a u slobodno vrijeme slikam, najviše kubizam, uz pomoć mog oca Zorana i brata Vladislava koji su akademski slikari. Biti umjetnik ne znači samo baviti se jednom profesijom, već uporno istraživati i upoznavati druge aspekte.

Tvoji budući planovi, po pitanju obrazovanja i profesije?

Moji planovi za budućnost jesu usavršavanje po pitanju mog baletskog obrazovanja, širenje moje baletske trupe “Odeta” i prenošenje znanja na buduće generacije.

Koji je tvoj najveći san? Postoji li mjesto gdje bi voljela da nastupaš ili djelo koje bi voljela da igraš?

Moji najveći snovi se već polako ostvaruju, njih držim samo za sebe i naporno radim kako bi ih unaprijedila i ostvarila van granica onoga što sam zamislila. Bitno je samo vjerovati u njih, i vjerovati u sebe. Mjesta gdje bih voljela da nastupam se nalaze širom planete zemlje, ne bih mogla izdvojiti nijedno mjesto posebno.

Šta bi savjetovala malim djevojčicama, budućim balerinama?

Djevojčicama bih savjetovala da se manje obaziru na fizički izgled i materijalne stvari, jer su prave vrijednosti upravo one koje nosimo u sebi. Svaka od njih je posebna i ima iskru koja je prati, treba da vjeruju u sebe i da nikada ne ograničavaju svoje mogućnosti. Takođe želim da im poručim da nikada ne prestanu da maštaju i da zauvijek dio njih ostane dijete kako bi se radovale malim stvarima!