Mladi NIkšića

Janko Jelić: Pišem o čovjeku koji je iščezao, a opet je u nama

Janko Jelić, nikšićki književnik čija djela vole i razumiju kako mlađi tako i stariji, za portal Mladi Nikšića iznosi stavove o književnosti, čovjeku i njegovom mijenjaju kroz istoriju, kritički posmatra stanje u društvu i predstavlja svoj književni rad našim čitaocima.

Kroz književnost Vi oslikavate crnogorski narod kroz njegovu istoriju i prošlost, pa kakvu to sliku o nama samima čitaoci mogu pronaći u Vašim tekstovima?

Ja ne volim da mnogo govorim o onome što pišem, ali ako već moram, onda ću reći da sam prije svega satirični pisac, ili se trudim da to budem. Zato mi se čini da o našem čovjeku i društvu pišem pokušavajući da dam neku umjereno komičnu sliku, da gledam na nas iz neke „iščašene“ perspektive, trudeći se da to ne pređe u previše farsično i lakrdijaško. Mada ne mislim da su farsa i lakrdija nama strane i da nam u današnjem trenutku nijesu i prikladne. Pišem i opisujem otprilike tipično nikšićki život, život na prelazu iz sela u grad i obratno, iz prošlog u buduće i obratno, iz tradicionalnog u nešto novo i nepoznato i obratno. Pišem o čovjeku koji je naoko već iščezao iz naše zajednice, a opet ga u svakome od nas ima samo ako hoćemo da ga nađemo i prepoznamo. Doduše, ovaj sud se prije svega odnosi na potonju knjigu, zbirku prča Zlatni čovjek. Prethodni roman Bilježnica iz preobražaja je nešto drugačiji. I na kraju, čini mi se da pišem o dobru i to me raduje. 

Mladi Nikšića

Koliko je naše krševito tlo sa istorijom o slavnim junacima koji su nekada branili živote i čuvali čast, inspirativno za Vas mladog, plodnog pisca današnjice?

Iskreno, više puta sam se hvatao u koštac sa temom koju ste mi nametnuli kroz ovo pitanje, ali nijesam još uvijek uradio nešto konkretno. Generalno, veoma se interesujem za istoriju moje porodice, mog plemena, kraja i cijele Crne Gore i veoma sam ponosan na ono što sam spoznao iz naše duge i stradalne epopeje. Pisac, ako je pravi, ne može da ostane nijem i nezainteresovan kad sagleda ono što ova divna zemlja nosi u nasleđe. Ipak, složićete se, sav teret prošlih vjekova nam nosi jednu složenost i slojevitost sa kojom treba biti oprezan i prije svega pošten. Iskreno, ja sam Srbin. Nadam se da me nećete pitati kakve to veze ima sa Vašim pitanjem, jer to u ovom trenutku ima posebnu važnost zato što Vi i ja možda živimo poslednje trenutke postojanja jedinstvenog etničkog i istorijskog bića u Crnoj Gori. Možda će djeca mojih rođaka i komšija i moja djeca već sjutra biti nepovratno udaljeni po pitanju identiteta i po pitanjima same suštine Crne Gore, a samim tim i svega što čini njena sjajna istorija i njeno bogato nasleđe. Zato kažem da prema onome što smo naslijedili iz ovih krševa treba da budemo pažljivi i pošteni, istinoljubivi, pravdoljubivi i bratoljubivi. Ako istrajemo u tome možda se ne desi da nam se djeca sjutra gledaju kao pripadnici dva, ili više, naroda. Trebalo bi da otkrijemo da li se naše unutarcrnogorsko raslojavanje po svim identitetskim pitanjima, pa i pitanjima tumačenja našeg nasleđa, dešava kao prirodan sociološki proces ili kao neki silom nametnuti proces. Meni se čini da mnogo više ima ovog drugog. Sve u svemu, imam neke zamisli i započete tekstove u vezi sa istorijskim nasleđem koje nosim iz mog Drobnjaka i iz moje uskočke porodice i trudiću se da ih napišem sa ciljem i željom da pokažem onu danas potisnutu istinu Crne Gore, a to je srpska istina. Ali ne nikako da bih se inatio sa nekim ili da bih zadobio hvalospjeve od nekog, već prosto da bih u toj srpskoj istini tražio sopstvenu istinu, sopstveno mjesto. Da bih bar ponekad stidljivo sebi sa sigurnošću rekao ko sam i da sam bar malo dostojan svojih časnih predaka, a svojim precima doživljavam sve vrle Crnogorce i Hercegovce koji su na ovom kršu srpstvo sačuvali. 

Mladi NIkšića

Kako se danas gleda na čast, poštenje i obraz iz Vašeg ugla, s obzirom na razvoj i napredak društva kao i uticaja savremene književnosti?

Umjesto direktnog odgovora citiraću jednog mog prijatelja iz Drobnjaka iz čuvene porodice Karadžić. On veli: „Moj Janko, i u vrijeme vojvode Šuja (Karadžić koji je vodio Drobnjake protiv Smail-age) je bilo isto ovoliko fukare, možda i više, ali se nije ovoliko pitala.“ Meni se ova konstatacija dopada zbog toga što pokazuje da mi danas nijesmo tako loši ljudi, da možda u prosjeku nijesmo ništa ni gori od naših predaka, ali da nam nešto nije u redu sa sistemom života i vrednovanja. Mislim da je problem naše zajednice u tome što je novac postao mjerilo svega, novac je bukvalno postao bog. Ima to valjda veze i sa tom takozvanom tranzicijom u kojoj smo usvojili norme najbrutalnijeg i krajnje nehumanog, a samim tim i nečasnog, kapitalističkog uređenja. Vi ste pomenuli neki napredak društva. Pitanje je da li se kod nas radi o napredovanju ili nazadovanju. Ne možemo baš reći da se radi o napretku ako smo obraz i poštenje doveli u pitanje, ako ih smatramo prevaziđenim. Krajnje logički posmatrano, od samog početka civilizacije svi društveni zakoni se zasnivaju na časti i poštenju. U mnogim veoma razvijenim zemljama se neke društvene norme i ne propisuju zato što se upravo podvode pod pojam poštenja koje se podrazumijeva. Meni se čini da se poštenje i čast i kod nas još uvijek podrazumijevaju kao vrijednosti, ili ja možda volim tako da vjerujem. Književnost, bila ona moderna ili nekakva druga (mada ja ne vidim razliku), ima obavezu da bude časna i poštena. Ja mislim da pisac prosto mora da bude dobar čovjek ako hoće da bude dobar pisac. Pisac prosto ne smije da bude nesoj. Nema prava i tačka!

Kada je u pitanju stvaranje proze, kakve likove uvodite u svoj književni svijet i da li se poistovjećujete sa njima?

Uglavnom pišem u prvom licu i poistovjećujem se sa svojim likovima. Prosto i ne umijem drugačije. Možda i previše autobiografski pišem. Vjerovatno zbog nekih ličnih nedostataka, prije svega u obrazovanju. Ali, opet, ne mislim da je to neki strašan hendikep. Valjda sam tako prisniji i neposredniji prema čitaocu, ili bih bar volio da bude tako. 

S obzirom na to da ste čest gost u našim seoskim područjima, koliko narod u takvim sredinama usljed velikih životnih borbi osjeća i doživljava ljepotu književnosti i njenog stvaranja?

U duši sam seljak. Na momente i seljačina, kako god to tumačili. Imao sam dvije promocije knjiga u ruralnom ambijentu. Jedna je bila u Petnjici kod Vukovog spomenika, a druga u Boanu. Malo je reći da su te promocije bile posjećene. Malo je reći da je na njima vladala sjajna atmosfera. Pisac nikad i nikako ne smije da potcijeni nijednu publiku. A pogotovu se nama iz Crne Gore ne smije desiti da potcijenimo svoje selo. Iskreno, Crna Gora kao država ima jedan veliki hendikep, a to je da još uvijek nije napravila nijedan grad. Znam, mnogi bi bili povrijeđeni ovom mojom konstatacijom, ali jedino se Nikšić u jednom periodu bio primakao da dosegne pravi nivo urbanog. Sve ostalo je još uvijek mnogo bliže selu ili nečemu što je pseudourbano. Ali ne treba zbog toga tugovati. Treba se ponositi našim selom i sve učiniti da ga vratimo u život i da kroz njega i sebe oživimo. Na selu još uvijek ima vrijednih ljudi i vrijednih priča koje valja čuti i zapisati. Na selu još uvijek ima nade i slobode za sve nas. Osim mog Drobnjaka često posjećujem Nikšićku Župu. Tamo sam upoznao toliko lijepoga da sam jednom rekao da slobodno sebe mogu nazvati Župljaninom. Osim toga, upravo u Župi i u Drobnjaku sam često bio gost na svečanostima poput crkvenih sabora i Svetosavske akademije. I opet kažem, čovjek na selu nije ni nepismen ni nezainteresovan za knjigu. Pa valjda sam i ja kao seosko dijete potvrda za tako nešto.

Kada je u pitanju Vaša posljednja zbirka satiričnih priča, koje teme su dominantne?

Svašta sam ja nabacao u toj zbirci. Ima tu i lokalnih i nekih univerzalnih tema, mada je to teško razdvojiti i razlučiti. Bar meni je teško, jer volim svoje priče, volim svoje teme, volim svoje junake. Ipak, čini mi se da je dominantan motiv tog Zlatnog čovjeka, čovjeka koji priča, čovjeka koji nesebično laže i kroz laž govori istinu o sebi i o svijetu oko sebe. Kažem da laže nesebično jer laž zna da bude posebno vrijedna i značajna stvar u našim životima kada je plemenita, kada je njen cilj istina, kada je njen cilj ljepota, kada se ona priča u slavu života. Ne znam koliko sam ja tu uspio, ali sam tom knjigom htio da se igram sa laži kao neodvojivom komponentom naših života, ali i kao nezaobilaznim elementom u procesu književnog stvaranja. Imao sam želju da se narugam malo, da iskarikiram poprilično, ali, kao što rekoh na početku ovog intervjua, ja pišem o dobru i te priče su priče o dobru. Bar za mene.

Kada je riječ o perspektivi književnog poziva, šta poručujete mladim i talentovanim stvaraocima?

Pravo da kažem, mene nervira kad vidim da se neko predstavlja, ili da nekog predstavljaju, kao profesionalnog pisca. Pisac ne može da bude profesija, osim u slučaju dvorskih pisaca. A dvorski pisci najčešće bar jednom moraju da budu i dvorske lude. Naravno, ne treba to miješati sa time što neki ljudi zarađuju od pisanja. I Šekspir i Servantes i Dostojevski su uzimali neke pare za svoja štiva, ali nikako nijesu bili pisci po profesiji. Književnost je potreba, i pojedinca koji piše i koji čita, ali i društva koje se kroz knjigu izgrađuje, ili razgrađuje. Književnost ima u sebi zanatskog, ali zanat je ipak stvar šablona, a književnost je stvar kreacije, stalne kreacije, stalne tež ka novom i neviđenom. Zato je književnost, uz to što je izazovna, često neuspješna. Onome koji piše bih preporučio da se ne nada da će postati bitan ili slavan i da bude što je moguće običniji i neprimjetniji, da se ne predstavlja kao pisac, da na to prosto zaboravi, bar kada se kreće među ljudima, među bližnjima. Jer prema takvom čovjeku su ljudi otvoreniji, povjerljiviji i iskreniji. Osim toga onaj koji i sam sebe prevari i ubijedi da nije pisac ima priliku da i sam sebe iznenadi neponovljivim zadovoljstvom pisanja. Meni se čini da je najveće priznanje i nagrada za pisca kada se sam sebi začudi, kada sam postane svoj čitalac i kad zapita sebe: „Otkuda ovo meni?“ Ja lično volim da se šalim, da se igram sa svojim i tuđim pričama, sa svojim i tuđim govorom i riječima. Volim, naravno, i kad me neko pohvali, kad kaže neku lijepu riječ o mojim tekstovima, ali treba imati na umu da i oni koji vas hvale i oni koji vas kude imaju istu mogućnost da pogriješe koliko i vi sami dok pišete. Pisanje jeste lutrija i nikad ne znate na šta će izaći ono što švrljate. A posebno ne znate da li ćete posle objavljenog djela napisati išta više. Možda je pisac nekada imao prostora za sujetu i uobraženost. Danas pisac treba da bude skroman. Da vreba priliku za pravu priču. A kad je napiše i kad mu se učini da je uradio nešto da valja treba da kidiše na nekog dobrog izdavača i tu treba da pokaže neku agresivnost. Na kraju, kad knjiga izađe, pisac se više ništa ne pita. Tada je kao na strelištu gdje jednako mogu da budu pogubne i pohvale kao i kritike. Onda neka mu je Bog u pomoć. Ako piše iskrenog i čistog srca Bog će mu pomoći. U zdravlju!