Kontić: Najteže mi pada uništavanje prirode

Kada pođete na planinarenje haotična i stresna svakodnevnica brzo nestaju. Brige, problemi i frustracije ustupaju mjesto uživanju u ljepotama prirode, dišemo punim plućima. Uz to, skoro neosjetno, poboljšava se fizička kondicija i podiže otpornost organizma. 

Tako o planinarenju za naš portal govori Maja Kontić, osnivačica kluba “Balkan Montenegro”.
Ona kaže da je privlači raznolikost planina, jer svaka ima nešto posebno, specifično za to podneblje.
“Osjećaj kada se popenjete na vrh kao pobjednik, nakon teške borbe sa sobom da istrajete, da ne odustanete i ti ljudi koje sada vodim njihovo oduševljenje, to je satisfakcija za sav moj trud i podsticaj da ih povedem i sljedeći put, njihovi lični uspjesi postaju i moji uspesi”, kazala je ona.

Koliki imate “staž” planinarenja?
U svijet planinarenja sam ušla negdje oko moje dvanaeste godine kao član jednog planinarskog kluba iz Beograda.

Kako je izgledalo vaše upoznavanje sa tim sportom?
Moja majka radi u firmi gdje je dosta ljudi bilo uključeno u taj klub, tako da je bio logičan slijed stvari da se mi kao njihova djeca priključimo planinarskim izletima. Bilo je za mene tada jako uzbudljivo, staviti ranac na leđa i zajedno sa mojim drugarima upoznati mistični svijet planina u koje sam se zaljubila na prvi pogled. Putovanja autobusima, pjesma, druženje, sve to je na mene ostavilo neizbrisiv utisak. U to vreme planinarenje je bilo strast, način života za malobrobjne. Moji prijatelji nisu ni izlazili iz Beograda tih devedesetih, a ja sam putovala, upoznavala razne države, takmičila se u orjentaciji.


Šta predstavlja planinarenje? Da li postoje razlike između planinarenja i alpinizma?
Planinarenje je širok pojam, i danas imamo mnogo definicija, zavisno od toga kako ga ljudi doživljavaju. Po meni je planinarenje prije svega način života, ljubav, strast, a u tehničkom smislu može se reći da je skup vještina i znanja potrebnih da se preživi u planini i uživa u njenim čarima. Alpinizam je samo dio planinarstva kao šire cjeline u kom se, na određeni način i uz pomoć tehničke opreme, penjemo u različitim smjerovima u planinama koji su nedostupni, da se tako izrazim, “običnim” planinarima.

Kakve lične uspjehe ste postigli od kada se bavite planinarenjem?
Ako mislite u tehničkom smislu, bila sam na mnogim vrhovima Grossglockneru, Ankogelu u Austriji, Monte Rosi u Italiji, najveći vrh u Maroku Jebel Toupkal, na Ril u Bugarskoj, u Sloveniji na Julijskim Alpima kao i mnogobrojnim vrhovima širom bivše Jugoslavije, čiji sam bila reprezentativac u sportskoj orjentaciji.

Koje kvalitete je neophodno da posjeduje uspješan planinar?
Kao i u svakom sportu, potrebno je da volite, a onda dolaze na red hrabrost, upornost, istrajnost, rad…

Šta je za Vas najteže u planinarenju?
Kada vidim da se priroda uništava, da polako gubimo kontakt sa njom zarad prolaznih materijalnih dobara…


Ispričajte neki zanimljivi događaj iz bogate kolekcije Vaših planinarskih akcija?
Moram da istaknem, na jednoj planini mi se desila i ljubav koja je kasnije krunisana brakom i djecicom, koja su takođe aktivni planinari još od malih nogu, tako da sada sa njima proživljavamo lijepe trenutke istražujući netaknute prirodne predjele.

Šta osjećate u trenutku kad se popnete na sam vrh planine?
Zadovoljstvo, olakšanje, širinu, rasterećenost…

Da li je teže penjati se gore ili silaziti dolje?
Svakako je teže silaziti nego penjati se. Najviše nesreća se dešava pri silasku sa planine kada euforiju i radost zbog izlaska na neki vrh zamijeni umor a ljudi se opuste jer nerijetko potrošimo zadnje atome snage da ostvarimo svoj cilj, ne misleći o tome da moramo nazad, a pravilo je da je uspon završen onda kada se vratimo na mjesto odakle smo krenuli.

Bili ste u više zemalja. Da li možete da izdvojite jedan pogled sa visine ili više, koji su Vas najviše očarali?
Kada odete na visoke planine rijetko ćete imati tako dobar dan da možete da vidite sve ispod sebe, najčešće vidite oblake. Po meni, mnogo su ljepši pogledi sa nižih planina, gdje vidite sve oko sebe, a posebno su lijepi pogledi sa naših planina, planina u Crnoj Gori.

Da li je planinarenje Vaša jedina strast ili imate još neko zanimanje pored toga?
Naravno da nije, po zanimanju sam medicinska sestra, majka troje dece.


Koliko znamo Vi ste jedna od osnivača planinarskog kluba Balkan. Šta Vas je podstaklo da otvorite klub?
S obzirom da moja majka Milanka Arsić vodi jedan od većih klubova u Srbiji PSK “Balkan”, to je nekako došlo samo po sebi. Podstakli su me naravno suprug, kao i prijatelji koji imaju želju da planinare.

Šta pruža svojim polaznicima klub Balkan i za koje uzraste je namijenjen?
Prije svega dobro druženje, jednu zdravu atmosferu, relaksirate se, oslobodite stresa, podstaknete pozitivne emocije i podignete samopouzdanje družeći se sa prirodom i dobrim ljudima, a onda da kroz putovanja upoznate predjele o kojima ste sanjali. A uzrasti, pa mogli bi reći da je planinarenje namijenjeno svima od prvih mjeseci života pa sve do doba dok se budete mogli kretati.

Kakve aktivnosti planira klub Balkan u narednom periodu?
U toku je pravljenje godišnjeg plana za sljedeću godinu, učestvovaćemo na lokalnim, kao i akcijama izvan Crne Gore, planiramo put za Makedoniju, Sloveniju, Maroko. Biće tu za svakoga po nešto.

Kakve ste nove ciljeve i izazove u narednom periodu postavili pred sobom?
Rad na omasovljenju kluba, pravljenju planinarskih škola za najmlađe, planiranju nekih novih ekspedicij…

Koji savjet biste dali ljudima, a posebno mladima, koji žele da počnu sa penjanjem?
Sada je planinarenje postalo trend, nešto što je popularno. Nije smisao uvijek ići na visoke planine ili odlazak u inostranstvo, treba uživati u planini u prirodi. Nemojte tražiti izgovore da nemate novca i vremena. Pođite na okolne planine koje okružuju Vaš grad, provedite vrijeme sa svojom porodicom, prijateljima, ne morate uvijek izaći na vrh, prosto uživajte…

Facebook komentari