Marko Blećič: Ostvario sam veliki dio svojih snova

Alpinista i planinar iz Nikšića Marko Blečić, planinarstvom se počeo baviti sa pet godina i dan-danas je veoma uspješan u njemu. Za portal Mladi Nikšića Marko kaže da je planinarenje sport u kojem nema publike, aplauza i reflektora, samo čovjek i planina, a ujedno i strast, te kada se jednom krene teško se može prestati. Ističe da ne broji uspone i da je najviše ponosan na činjenicu da je “osvojio” Mont Everest, a za najljepši pogled je izabrao onaj sa visine Durmitora.

Za sebe kaže da je osoba koja je uspjela da ostvari veći dio svojih snova, voli da pomaže drugima i vodi se motom „kakav si prema drugim ljudima i oni će biti prema tebi“.

Kada ste počeli da se bavite planinarstvom, da li je to sport ili strast?

Planinarenjem sam počeo da se bavim sa nekih pet godina, jer potičem iz planinarske porodice. Planinarenje je i sport i strast. U ovom sportu ste sami vi i planina, na planinama preko 4000 m su uslovi mnogo teži nego u bilo kom drugom sportu i uvijek postoji mogućnost da nešto krene kako ne treba. Za mene je to način života, nešto što me ispunjava i donosi mnogo pozitivne energije.

Baviš se paralelno planinarenjem i alpinizmom. Koja je razlika između te dvije discipline?

Razlika između planinarenja i alpinizma je u tome što je kod alpinističkih uspona obavezno korišćenje tehničke opreme, užadi, pojaseva, klinova i slično. Alpinistički usponi su mnogo teži, zahtijevniji i opasniji. Planinarenje je savladavanje pristupačnijih vrhova gdje nije potrebna tehnička oprema.

Šta vas je podstaklo da se bavite planinarenjem, a šta alpinizmom?

Većina alpinista je prošla prvo kroz škole planinarenja i planinarske uspone, dok se na kraju većina zadrži na nivou planinarenja, dok mali dio nastavi dalje i krene u alpinizam. Za mene je alpinizam nadogradnja na planinarsku karijeru.

Da li je kondicija najbitniji faktor za obje discipline?

Kondicija je jako važan faktor ali ne i presudan. Jednako je važna psihička smirenost, poštovanje procedura ponašanja u stijeni i na planini i naravno  – oprema koju koristimo.

Da li znaš tačan broj uspona koje imaš iza sebe?

Ne znam tačan broj uspona jer ih ne brojim, ali imao sam tu sreću da se popnem na mnoge vrhove naše zemlje i dosta vrhova širom svijeta.

Šta je bio tvoj najveći izazov što se tiče planinarenja i koji osvajački pohod te čini najviše ponosnim?

Najviše se ponosim usponom na najveću planinu na svijetu – Mont Everest 2010. godine, to je ujedno bio i moj najveći izazov.

Koji je tvoj motiv i šta te vuče “gore”?

Motiv je uvijek želja da se izađe na vrh, pogotovo kod uspona na velike planine na koje vam se rijetko ukaže mogućnost da ih penjete. Tu je takođe i veliki rad i trud koji je uložen u pripremama, gdje čovjek najbolje upozna sebe kroz neke teške situacije.

Kakav je osjećaj popeti se na najviši vrh na svijetu Mont Everest?

Osjećaj je nevjerovatan koji se  teško može opisati riječima. To je san svakog planinara, mnogo pomiješanih emocija i osjećaj ponosa. Za mene je to kruna karijere, a svi prethodni usponi su bili uvertira za Everest.

Koliko su trajale pripreme i iz čega su se sastojale? Da li je uspon bio težak?

Pripreme za Everest su trajale preko tri godine, najviše smo se spremali po našim planinama, to su bili dugački usponi koji su trajali po osam sati sa rancima 25-30kg težine.Takođe, u sklopu priprema popeli smo se najveće vrhove Alpa (Mont Blanc, Grand Paradiso i Punta Gniffeti) i najveći vrh Južne Amerike Akonkagvu 6962m.

Koliko vremena ste se zadržali na vrhu?

Na Vrhu sam bio deset minuta jer vremenski uslovi nijesu bili bas najbolji, temperatura je bila -50 i nije bilo moguće ostati duže. Gore je bilo tradicionalno slikanje sa crnogorskom zastavom i zastavom PSD Javorak.

Koliko je teško predvidjeti vremenske uslove u planini na ekstremnim visinama, radi sopstvene sigurnosti kao i sigurnosti ljudi koji su sa vama?

Vremenski uslovi u našim planinama se mijenjaju veoma brzo, a na velikim visinama to je još više izraženo. Meteorološka tehnologija iako je mnogo napredovala još uvijek ne može precizno i sa sigurnošću da predvidi vremenske uslove.

O čemu razmišljaš dok se penješ?

To je poseban osjećaj, obično kada sam u planini zaboravim na svakodnevne probleme i uživam u prirodi. Nema stresa i nebitnih informacija kojima sam svakodnevno izložen u gradu. Nekada se i „isključim“ i samo razmišljam kako da napravim sledeći korak.

Gdje je ljepše – u planini ili u kafani?

Definitivno je ljepše i zdravije provoditi vrijeme u planini.

Planinarenje je postalo sve više popularno kod mlađe i starije populacije, ili bar šetnja po prirodi. Šta vi mislite o tome, otkud ta „žeđ“ za prirodom?

Sve je više ljudi koji slobodno vrijeme provode za telefonima, u kancelarijama i zatvorenim prostorima i upravo taj stil života stvara potrebu za prirodom i oslobađanjem od stresa.

Šta je sve potrebno ponijeti od opreme kako bismo prilikom planinarenja bili bezbijedni?

Oprema i izbor iste je jako bitan kod planinarenja, ona mora biti prilagođena turi na koju se ide kao i vremenskim uslovima koji se očekuju. Svakako osnovne stavke u opremi su obuća, odjeća, ranac, voda, hrana. Takođe poželjno je uvijek pri sebi imati i prvu pomoć, telefon po mogućnosti i gps ako dođe do nekih neplaniranih situacija.

Koji savjet bi dao ljudima kojima žele da počnu sa penjanjem?

Moj savjet je da krenu polako, od nekih najlaganijih uspona i da ako im se to svidi nastave dalje.

Da li je priroda kod nas stvarno najljepša?

Obišao sam mnogo svjetskih vrhova i planina ali ipak Crna Gora mi je najljepša jer na malom prostoru imamo toliko ljepote da bi nam neke mnogo veće zemlje pozavidjele.

Najljepši, najupečatljiviji pogled sa visina?

Za mene jedan od naljepših pogleda je pogled sa vrha Bandijerna na Durmitoru, sa kog “puca” pogled na cijeli masiv Durmitora koji je inače moja najmilija destinacija.

Bavite li se jos nečim, pored planinarenja?

Po zanimanju sam profesor fizičkog vaspitanja i radim u O.Š. Braca Labudović. Takođe se bavim i kanjoningom koji je zadnjih godina u ekspanziji. Zajedno sa bratom sam osnovao klub Montenegro-canyoning i u ljetnjim mjesecima organizujemo ture po raznim crnogorskim kanjonima kao što su Nevidio, Medjuriječ, Škurda.

Opišite nam ukratko, ko je zapravo Marko Blečić?

Sebe vidim kao osobu koja je imala sreće da ostvari veliki dio onoga što je zamislila, kako na poslovnom, tako i na privatnom planu. Gledam da uvijek pomognem ljudima oko sebe i vodim se motom da kakav budeš prema ljudima takvi će i oni biti prema tebi.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *