Kultni Bedem fest, koji obogaćuje nikšićku kulturu već osam godina, ne bi postojao da iza njega ne stoje energični, posvećeni i kreativni ljudi. Osoba koja ove ljude okuplja, a koja sama predstavlja personifikaciju energije i kreativnosti je Petar Šundić, koga je izuzetno teško opisati jednom riječju.
Petar je magistar prava, ali ga Nikšić zna kao izvršnog direktora Bedem festa. Pored ovih naizgled nespojivih zanimanja, muzičar je, a relaksaciju traži u sportu. Njegova najveća inspiracija je Nikšić, koji mu je, zasigurno, zahvalan do neba na njegovoj istrajnosti i želji da svome gradu da sebe u potpunosti. Pored energije koja inspiriše i podstiče svakog oko njega, Petar posjeduje nemjerljivu količinu ljubavi, prema svojoj ženi Vanji, prema majci i bratu, prema svojim sugrađanima, saradnicima i svojoj kreaciji, Bedem festu.
Magistar ste pravnih nauka, bavite se muzikom, i stojite iza kultnog Bedem festa. Na koji način ste od Vaše struke došli do izvršnog direktora ovog festivala?
Trebao sam zapravo biti asistent, ali eto, nešto se desilo, nijesam, prevagnu ova druga strana moje ličnosti, ona umjetnička, ona koja uživa dok radi i stvara, jedna pozitivna energija koja me cijelog života prati, hvala Gospodu. Teoriju prava obožavam, sa uživanjem sam spremao sve ispite, a naročito sam zavolio rimsko pravo, i danas se rado sjećam kultne profesorice Nevenke Bogojević, koja je briljantan predavač. Uživao sam spremajući ispite, čak sam spremao ispite i u nikšićkom parku, u jednom jako inspirativnom ambijentu života svoga grada… Sjećam se da je moja vaspitačica iz vrtića kada sam imao četiri godine skrenula mojoj majci pažnju da sam hiperaktivan i da imam dar za muziku i neku energiju da pokrenem grupu ljudi…
Šta Vas je ustvari navelo da osnujete Bedem fest?
Bedem fest je zapravo nastao tako što sam tokom jeseni 2009. godine došao na ideju da pozovem nikšićke muzičare svih generacija da se svi zajedno okupimo oko ideje da jedno veče u Nikšiću posvetimo kultnom beogradskom bendu Ekaterina Velika. Tako je sve počelo, od riječi na djelo, krenuo sam da pozivam redom ljude da dođu da sviramo, od nekoga tražio pojačalo, instrumente, bilo je sjajno, stvarno sam jako srećan sa koliko ljubavi su ljudi došli i odgovorili na moj poziv, oko njih 70, i to različitih generacija. Radili smo probe neumorno puna dva mjeseca tokom jula i avgusta 2010. godine. Prvi Bedem fest desio se baš na petak 13. i ja sam znao da će nam biti taličan. Usuđujem se reći da je iz toga nastao talas pozitivne energije, jedan pokretački talas, pa se nastavilo i sljedeće, i one tamo i one tamo i evo dođosmo do osmog Bedem festa. Pa to je sjajno! Raduje me činjenica da smo autentični u potpunosti, kako svojim programskim konceptom, tako i ambijentom i posebnom energijom koja se stvara između izvođača i publike… Taj neposredan odnos, drevne zidine su tako akustične i stvarno izgledaju fascinantno i očaravajuće. Sva ta mistika starog grada, toliko vjekova, života, kultura, duhova… Biti stanovnik gradske tvrđave i brinuti o njoj vas ispunjava, ali i obavezuje da budete odgovorni prema njoj. Bedem fest i nikšićki bedem su neodvojivi, to je tako prirodna veza koja garantuje održivost i trajanje…
Biti iza nečega ovakvog sigurno čini čovjeka ponosnim, ali na kakve ste prepreke nailazili pri samom početku, i da li još uvijek postoji izazova i ako da, kojih?
Stvaranje jednog festivala je jako kreativan i složen proces, i zahtijeva vrijeme i iskustvo, koje se stiče u hodu, i onda je i logično da se dešavaju propusti iz nekih novih situacija koje vas svake godine „sačekaju“ i koje vas tjeraju da napredujete i budete još bolji. Započeti organizaciju festivala nošeni entuzijazmom i nadahnućem je stvarno poseban osjećaj i uvjeren sam da je to nešto što je određeno nekom višom silom, jer pored svega lijepog, zahtijeva i ogromnu žrtvu i posvećenost tokom čitave godine. Prepreka je bilo, a ono što mi je ostalo u ušima jeste pitanje brojnih ljudi: „Koliko si ti tu dobar?“ Ja kažem, nema para, ali ima zadovoljstva na pretek. A većina njih vam kaze: „Ti si lud, šta će ti to?“ Ta vrsta prepreke vam najteže pada, izostanak ljudske podrške i vjere u ono što radite. Mi smo skloni da više volimo sve što nije naše. Ono što je naše za mnoge od nas nije vrijedno. A to je tako tužno.
Na koji način birate izvođače za Bedem fest? Kako ste ove godine sastavili ekipu koja na neki način predstavlja spoj raznolikih muzičkih žanrova?
Izbor izvođača Bedem festa je upravo ono što ovaj festival odvaja od drugih i što mu daje tu autentičnost i originalnost. Kako sam i sam muzičar, oslanjam se na osjećaj i intuiciju. Kada pogledate sve ove godine unazad i vidite ko je sve učestvovao, onda će vam biti jasno da je na Bedem festu uvijek u prvom planu bila muzika, i to žanrovski jako bogata, ali onaj vid nekomercijalne muzike. Meni je jako izazovno „napadati“ ona najteža imena, one izvođače koji vas u privatnom životu pokreću i inspirišu, na čije pjesme se i sami „naježite“. To je neka formula koja funkcioniše sama po sebi, naslonjena na najdublje i najiskrenije osjećaje i emocije… Tada nikada ne možete pogriješiti. Kada se vratite na svako prethodno izdanje Bedem festa i sagledate ko su sve bili učesnici ovog festivala, od onih najmlađih pa do najstarijih, morate izraziti poštovanje i reći, ovo je stvarno bilo dobro. Naročito u eri festivalske industrije, kada se manje više ponavljaju sve isti izvođači, mi smo uspjeli biti drugačiji i „izvući“ brojna zaboravljena imena koja su označila jednu epohu. Ovaj segment festivala je ustvari i najzahtijevniji, jer je to lice identiteta i integriteta Bedem festa. Ovoga što Bedem fest danas jeste – festival muzike u najužem smislu te riječi.
Bedem fest predstavlja veliki dio nikšićke kulture, a i nešto što je Nikšićanima izuzetno blisko srcu. Šta je ono što Vas je, tokom organizacije i realizacije festivala proteklih godina najviše iznenadilo? Koje su to nove stvari koje ste naučili o našem gradu i našim sugrađanima?
Pošto sam uvijek iskren biću i sada. Prvo, ono što me je najviše inspirisalo i dalo vjeru da nastavim i onda kada je bilo najteže su volonteri Bedem festa. To je srž ovog festivala. Ljudi – pojedinci različitih generacija koji se odazivaju na vaš poziv da dođu i pomognu. Ta nesebična i požrtvovana spremnost nekog da vam pomogne. Bedem fest je jako teško pripremiti i realizovati zbog same nepristupačnosti terena na tvrđavi. Da bi se uopšte išta desilo, neophodno je iznijeti uz stepenice, a potom spustiti tone i tone opreme, mobilijara i to po principu ruka – ruci. Ta zajednička energija i energija ljudi koji sebe žrtvuju na taj način, e to je posebna kategorija vrijedna pažnje i poštovanja. Volonterizam je zaštitni znak Bedem festa i na to sam ponosan. Zahvaljujem se svakom pojedincu koji je za sve ove godine bio volonter festivala i koji je na taj način postavio temelje naše beskonačnosti i trajanja. Kako je sve nastalo na tako zdravim osnovama ono mora i da traje. Nikšić ima ljude i tu prepoznatljivu energiju kod ljudi koji hoće da vam pomognu. Sa druge strane, bilo je i kontra slučajeva, da dolaze ljudi radi svojih ličnih interesa, ali su se oni kroz ove godine sami povlačili, jer je jednostavno čista i moralno uzvišena energija Bedem festa sama po sebi „otjerala“ i takve pojedince koji su obitavali po gradskoj tvrđavi.
Da li se Vaša prvobitna ideja i slika Bedem festa poklapaju sa onim što ljudima predstavlja Bedem fest? Šta on Vama znači?
Iskreno, sve je teklo tako što se svake godine iznova i iznova ulagao ogromni trud i rad. Ni sam nijesam bio svjestan da će se za tako kratko vrijeme postići sve ovo što se postiglo. Bedem fest je u svoja prva tri izdanja bio isključivo lokalnog karaktera, okupljajući ljude iz Nikšića. Korak ka prelaženju lokalnih okvira zapravo predstavlja četvrti Bedem fest i dolazak bendova Darkwood Dub i Kande, Kodže i Nebojše. Tada sam shvatio da imamo kapacitete i za to. Jer treba saopštiti i ovu važnu činjenicu. Svako naredno izdanje Bedem festa značilo je i korak naprijed u smislu gradske tvrđave i lokacije na kojoj se festival i odvija. Prvo izdanje je bilo na pločniku ljetnje pozornice na maloj sceni Bedema. Drugo izdanje na ljetnjoj pozornici, koja je danas, nažalost porušena i koju ćemo sigurno obnoviti. Treće izdanje je trajalo dva dana i okupilo je 26 nikšićkih autorskih bendova. Četvrte godine „napadamo“ veliku scenu ljetnje pozornice, kao i pete. Šeste godine se dogodio bum i pravi podvig kada smo uz ogromni trud i veliku energiju festival proširili i na imanja u podnožju tvrđave, zahvaljujući dobročinstvu porodica Spasojević i Petrović – Njegoš, koje su potpuno na besplatnoj osnovi ustupile svoja imanja. Tada smo napravili i stepenice kako bismo osposobili silazak sa tvrđave. To je godina preloma, ali će se pokazati jako dobrog, jer je, iako je finansijski doživljen krah, zapravo tada je postavljen okvir za trajanje. Tada smo skrenuli pažnju na sebe šta sve možemo mi sami, uz podršku brojnih pojedinaca, kompanija, partnera…
Raditi Vaš posao na produktivan i respektabilan način je izuzetno teško, budući da je potrebna doza asertivnosti, a potrebno je i posjedovati jake interpersonalne vještine. Šta biste Vi izdvojili kao nešto što je najbitnije u organizaciji i realizaciji jednog festivala?
Harizma, energija, lojalnost, poštenje i fer odnos, veliko odricanje i veliki trud i rad, prije svega na sebi, lucidnost i vizija, hrabrost, hazarderstvo… Toliko toga…
Na kom stupnju kulturnog razvitka mislite da su Nikšić i Crna Gora? Budući da uvijek ima prostora za napredovanje, na koji način mislite da Nikšić može dostići kulturni procvat koji se može mjeriti sa kulturama više razvijenih gradova i zemalja?
Nikšić je majka! To stalno ponavljam. Imamo toliko potencijala i što je jako važno, naslijeđenu tradiciju boema, pjesnika, muzičara. Nikšić ima taj avangardni „šmek“, život ulice koji vas tjera da stalno opstajete i tražite rješenja. Nikšić je grad koji ima toliko nadarenih pojedinaca, samo ih treba uključiti, ne smijemo dozvoliti da mladi ljudi odlaze. Moramo ih zadržati i ponuditi spokojnu budućnost i prostor za učenje i napredovanje. Nikšić ima svoj „festivalski“ derbi na koji svi zajedno treba da budemo ponosni i da svi zajedno pokažemo koliko nam je stalo da njegujemo i unapređujemo oba festivala. U kulturološkom smislu, Nikšić je pogodno tle za stvaralaštvo, jer, upravo zbog nedostatka mnogih stvari zapravo izvlačite ono najbolje od vas kako biste Nikšić još više pozicionirali na mapi kulturnih lokacija. Moja je ideja da za nekih pet, šest godina Nikšić bude pretendent da postane kulturna prijestonica Evrope. Treba maštati o velikim stvarima i one će doći ako im se posvetite na iskren i požrtvovan način. U osnovi svakog rada mora biti opšte dobro i želja da se vašim radom dobro vraća ljudima oko vas i svome gradu.
Mladi ljudi su veliki procenat publike Bedem festa. Šta mladi ljudi predstavljaju za Nikšić? Koliko smatrate da su spremni da preuzmu budućnost našeg grada u svoje ruke?
Mladi ljudi su zapravo najveći resurs, jer su puni energije i snage. Samo je jako važno da ih usmjerite na pravi način. Mladost sama po sebi je prepuna dinamike i brzine. Ono što je jako važno jeste koordinisati i na umjeren način kanalisati tu energiju. Jer jako je bitno u kom pravcu „utrošiti“ tu energiju mladosti. Zato je prava kombinacija mladost i iskustvo. Na tome treba raditi, na uvezivanju mladosti i iskustva, i to na jedan suptilan i kreativan način. Ja sam zagovornik ideje da mladim ljudima treba dati mnogo više slobode i prostora i zato u organizacionom timu Bedem festa ima jako puno mladih ljudi, do čijeg mišljenja mi je veoma stalo. Tako se stvara zdrava baza za budućnost. Uostalom, preuzimate odgovornost i za njihovo dalje „građenje“ ličnosti, zato treba biti i oprezan u izboru mladih ljudi i u njihovom daljem usmjeravanju. Uvjeren sam da je mladost najveći potencijal koji treba mnogo više valorizovati i kome trebamo dati šansu.
Pored Bedem festa, bavili ste se i muzikom. Kakvom muzikom, koliko profesionalno i da li je to nešto čemu, pored festivala, i dalje posvećujete vrijeme?
Muzika je moj život. Ne prođe rijetko koji trenutak da ne slušam muziku. A i sam se bavim „pomalo“. Sviram klavir, mada u poslednje vrijeme sve manje i manje, jer organizacija festivala nema milosti i teško da vam ostavlja baš toliko prostora. Imao sam i neke bendove sa kojima sam svirao i mogu vam reći da su to bili divni dani druženja, energije, avangardnosti. Jednostavno to imate ili nemate u sebi. Mada se klaviru uvijek rado vraćam. Nikada nijesam vježbao, samo sjedem, prepustim se notama i nekakvom unutrašnjem osjećaju. Muzika oplemenjuje dušu i čini vas više tolerantnim.
Koliko zavisite od Vašeg tima, prijatelja i porodice? Kakvu vrstu podrške Vam oni pružaju?
Rad na stvaranju tima je pravi izazov. Najvažnije u svemu je okupiti pravu ekipu. Zato je selekcija mukotrpan proces. Kako sada stvari stoje, tim Bedem festa je nešto na šta sam ponosan i što mi i daje inspiraciju i snagu da idemo dalje. Toliko stvari zapravo radi tim oko vas, ali je ipak važno da vi to sve koordinirate, jer je isti princip kao i u sportu. Mora da postoji dirigent, ali bez palice u rukama, već neko ko je dovoljno lucidan da sve to drži pod kontrolom. Ja sam ponosan na svoj tim i uvjeren sam da naši dani tek dolaze. Važni su lojalnost i poštenje. To je osnova i dobitna kombinacija. Živim za dane kada se okupimo i kada zajedničkom energijom stvaramo i realizujemo zajedničke ideje.
Kome posvećujete najviše vremena kada obaveze to dopuštaju? Šta ta osoba ili te osobe za Vas predstavljaju?
Na prvo mjesto bih stavio moju gospođu Vanju koja mi je najveća podrška od samog početka. To je osoba kojoj treba ukazati najveće poštovanje na ovom svijetu. Često razmišljam o tome koliko je hrabra i koliko je velika i koliko je zapravo volim. Za mene je ona najbolja osoba na svijetu i vječno sam joj zahvalan na slobodi, ljubavi i lojalnosti. Potom sam zahvalan svojoj porodici, svojoj majci i bratu koji svakodnevno preživljavaju to što preživljavaju, ali me ipak bodre i navijaju za mene. Moja majka duboko u sebi i dan danas se zapita šta je ovo što radi njen sin, ali sam uvjeren da spokojno zaspe i da je i ona ponosna na ovaj rad.
Da li postoji neki hobi koji Vam je posebno drag? Zašto?
Fudbal je nešto što me je uvijek inspirisalo, trčanje, plivanje, sport i rekreacija.
Ko je Petar Šundić? Ljudi vjerovatno o Vama imaju određenu sliku, koja se možda uvijek ne poklapa sa onim što Vi osjećate. Šta je ono što biste Vi izdvojili kao osnovne niti Vašeg karaktera?
Petar Šundić je jedan običan i skroman čovjek sa visokim moralnim standardima i posebnom energijom. Petar Šundić je veseljak, boem, umjetnik. Petar Šundić voli da druge ljude čini srećnima i jako se trudim da ne povrijedim nikoga oko sebe. Petar Šundić je Nikšićanin ponosan na to što je iz grada piva, rokenrola i čelika i koji nikada neće napustiti svoj grad i koji je spreman da za svoj grad i njegovo dobro radi predano i neumorno do samog kraja svog bitisanja…
Šta biste rekli da je Vaš najveći uspjeh, nešto čime se najviše ponosite? Zašto?
Moj najveći uspjeh su moja izdržljivost i moja upornost, jer kad za nešto „zadrem“ onda to mora ići do kraja. Važno je da vas ljudi prepoznaju po nekoj energiji i vrijednostima koje promovišete i živite, pa u tom smislu smatram da je moj najveći uspjeh to što ljudi kada me vide znaju tačno ko sam i kakav sam. Kada vam neko za Bedem fest kaže da je festival sa dušom, onda je to najveći poklon. Pare su prolazna kategorija i nijesu u tolikoj mjeri vrijedne pažnje koliko čistota ideje i vjere.
Šta je Vaša najveća inspiracija? Da li postoji neka osoba u Vašem privatnom životu, ili poznata ličnost, koja Vas inspiriše ili koja Vam je neka vrsta uzora?
Mnogo je inspiracije, svuda oko vas. Moja najveća inspiracija je Nikšić, kao i gradska tvrđava koja vapi i toliko je željna da joj se posveti mnogo veća pažnja. Drevne zidine, duh prošlosti, sve je to tako mistično i inspirativno, da vas pokreće i do nemogućih granica.
Na kraju, šta je ono što biste poručili našim čitaocima?
Vašim čitaocima bih poručio da ostanu vjerni sebi i svojim osjećanjima, da prate svoje osjećaje i svoju intuiciju, da poslušaju sebe uvijek i na prvom mjestu, ali i da uvažavaju svoju porodicu i svoje prijatelje koji su jako važni. Poručio bih ljudima da vjeruju mnogo više sebi i da budu istrajni i poletni, jer život prolazi i ne treba tugovati i žaliti, nego krenuti odlučno naprijed u kreaciju i rad. Nema od filozofiranja ništa ukoliko se sve to ne potrkrijepi velikim radom i trudom, a nagrada će onda sigurno doći u vidu osjećaja ličnog zadovoljstva i ponosa.