Poezija je sloboda, mogućnost čovjeka da kroz riječi izrazi svoja osjećanja, misli i impresije. Premda tehnologija i društvene mreže sve više uzimaju maha, još uvijek postoje oni koji njeguju i ne odustaju od ovakve vrste komunikacije. Jedna od njih je i Nikšićanka Suzana Stanišić Bijelović, rođena 13. maja 1988. godine, a koja pored toga što piše, je i diplomirani inženjer mašinstva, ali radi kao profesor matematike u OŠ „Mileva Lajović Lalatović” i „Braća Labudović”.

„Fakultet sam završila u Podgorici, gdje sam se takođe specijalizovala iz oblasti drumskog saobraćaja. Od malena sam sanjala da jednog dana postanem inženjer i u tome sam se sa zadovoljstvom ostvarila. Jedno je sigurno – najvažnije je da čovjek zna šta hoće, a ja sam nekako oduvijek znala šta želim“, započinje svoju priču Suzana.

Ipak, poezija je oduvijek bila njena prva ljubav i strast kroz koju je, kako kaže, našla put da iskaže svoje unutrašnje osjećaje, kao i da svoj pogled na svijet podijeli sa drugim ljudima.

„Većina nas ima potrebu da ponekad objelodani svoje emocije, da pokaže drugima svoje vidike i da bude iskren prema sebi i drugima, a da mu se ta iskrenost ne obije o glavu. Međutim, to je mnogima jako teško. Ja sam imala sreću da nađem pravi način – potreban mi je samo papir, olovka i pogodan trenutak u kom će me inspiracija zagolicati „po glavi“ i puf – svijet je moj“, kazala je Suzana.

Počela je da piše još od malih nogu, poeziju osjeća od svoje šeste godine.

„Ona mi pomaže da na drugačiji način posmatram razne stvari i da stvaram svijet kakav želim. U njoj opisujem ljude, emocije, a često pjesma predstavlja i neki vid zapisa mog trenutnog duševnog i emotivnog stanja“, kaže naša sagovornica i dodaje da inspiraciju nalazi u svemu što je okružuje.

Kako kaže, voli da u običnom danu prepozna neobičan sjaj, da na namrštenom licu među borama nađe smijavice, da u površnim riječima nađe dubinu, a sve to može poezijom.

„Ja stvaram nju, a ona mene, jer bez poezije ja ne bih bila ja. S njom ljepše živim i u njoj uvijek bivam svoja i jedinstvena“, dodala je Suzana.

Izdala je zbirku poezije „Čarobna ptica“, dok je druga odavno pripremljena, ali još uvijek nije izdata.

„Veliki izazov mi je da jednog dana napišem roman. Ipak, naoružana sam strpljenjem povodom toga, jer bih željela da se zasniva na nekoj stvarnoj i uzbudljivoj podlozi, a da pri tom šalje neobično jaku poruku“, kazala je ona i dodala da jako voli da čita, ali da to radi koliko joj vrijeme dozvoljava.

„Posao prosvjetnog radnika, pogotovo kada je u pitanju profesor matematike, je nevjerovatno iscrpan, tako da pored čitanja zbirki zadataka često preko školske godine se ne bavim aktivnim čitanjem romana i zbirki poezije. Međutim, preko ljeta nastojim da nadoknadim čitajući knjige koje mi predlože iskusniji čitaoci. Pored naše poezije, najviše volim rusku poeziju”, istakla je ona.

U Crnoj Gori Suzana je uvažena kao tekstopisac, a posjeduje i razne nagrade sa međunarodnih festivala i dodaje da se nikada nije vodila po određenim uzorima.

„Nemam uzore ali volim mnoge pisce – Vita Nikolića izdvajam posebno jer mi se sviđa rima i istinitost njegovih stihova, a ponosna sam na to što je „naš“. Čitajući njegove stihove možemo lako osjetiti da nijesu pisani samo da bi bili napisani, već da sadrže cijeli jedan ljudski život u sebi“, kazala je Suzana.

Pored toga što piše, kao zaljubljenik u umjetnost i sve što ima veze sa njom, slobodno vrijeme voli da posveti crtanju.

„Obožavam da crtam i to radim sa velikim uživanjem. Voljela bih jednog dana da napravim i izložbu svojih radova, gdje bi svaki crtež i ilustraciju pratio po neki stih. Ipak, ne želim da žurim. Volim da ostvarujem cilj po cilj i nikada ne težim da ostvarim više planova u isto vrijeme. Život treba živjeti polako, ali lijepo i sigurno”, kaže ona.

O poeziji, mladima, i uopšte umjetnosti, kaže da je najbitnije da na putu do uspjeha ostanemo svoji i prije svega – posebni.

„Voljela bih da poezija povrati bitnost svog statusa u našoj književnosti. Moramo joj pomoći tako što ćemo je pisati, govoriti i prenositi. Često svojim đacima govorim o kulturi, o ljubavi čovjeka prema svemu – ne samo prema ljudima i jako sam ponosna kada vidim da bar u nekom od njih probudim nova interesovanja i zainteresovanost za bilo koju vrstu umjetnosti. Kada hoćete sve možete, pa čak i spojiti matematiku i poeziju. Kada bih mogla da stanem pred svom djecom svijeta i da im se obratim rekla bih im sljedeće: samo volite i ljubav će sama da stvara sve lijepo oko vas. Budite ono što jeste i ne trudite se da budete posebni, jer ćete tako biti najposebniji“, zaključila je Suzana.